U imenu “CODA”, filma trostruko nagrađenog Oscarom, krije se akronim – Child of Deaf Adults (djeca gluhih roditelja). Ali ovdje postoji i svojevrsna igra riječima, budući da riječ “coda” označava i posljednji dio glazbenog djela koji u nekoliko zvukova ponavlja glavni sadržaj, temu. Upravo završni dio filma, gdje glavna glumica pjeva i znakuje istovremeno sjajno zaokružuje cijeli smisao filma.
Film “CODA” remake je francusko- belgijskog filma “La Famille Belier” iz 2014. godine, filma koji nikada nije prikazivan u Sjedinjenim Američkim Državama.
Francuskoj verziji zajednica Gluhih je zamjerila odabir glumačke postave, mahom sastavljene od čujućih osoba (uz iznimku uloge mlađeg brata koju je dobio gluhi glumac) te je poprilično grubo komentirala znakovni jezik korišten u filmu.
Redateljica američke verzije ove duhovite i empatične drame, Sian Heder, izazovima koji su pred nju postavljeni doskočila je tako što je pri režiranju filma „CODA“ surađivala sa stručnjacima iz područja američkog znakovnog jezika, koji su sudjelovali u prilagodbi scenarija, kako bi što stvarnije prikazala identitet i kulturu zajednice Gluhih.
Nadalje, od četiri glavna glumca u ovome filmu, troje ih je gluho. Premda je prvotna zamisao bila da ulogu gluhog oca i brata dobiju čujući glumci, tome se gluha oskarovka Marlee Matlin žestoko usprotivila. Inzistirala je kako sve gluhe članove obitelji u filmu moraju glumiti gluhi glumci i to uvjetovala svojom ulogom.
Njenom zahtjevu je udovoljeno, a odabir glumaca pokazao se odličnim potezom. Gluhi glumci su svoje uloge začinili tako što su im dodavali elemente iz stvarnog života, dijeleći vlastita iskustva, što je svakako dodatno obogatilo film. Cijela priča se zato doimala prirodnijom i uvjerljivijom.
Ponekad jedan znak može zamijeniti nekoliko riječi govornog jezika, a nerijetko se jedna rečenica govornog jezika može odznakovati na više različitih načina. Marlee Matlin pojasnila je kako su pri znakovanju važne ne samo ruke, već i oči, lice, cijelo tijelo. Poznata je njena izjava kako je znakovanje umjetnost koja nadilazi glas.
Premda film nije snimljen prema stvarnom događaju, inspiraciju je pronašao u svakodnevnici djece gluhih roditelja i općenito u zajednici Gluhih. “CODA” je ujedno ukazala i na potrebu realističnijeg prikaza gluhih osoba, a u svrhu razbijanja predrasuda.
Radnja filma prati sedamnaestogodišnju Ruby koja je jedini čujući član obitelji, a živi s majkom, ocem i bratom koji su gluhi. Nakon što obiteljski posao biva ugrožen, djevojka se nalazi rastrgana između privrženosti obitelji i ljubavi prema pjevanju te pokušava pronaći svoje mjesto pod suncem.
Britanska glumica Emilia Jones zbog uloge je, uz vježbe pjevanja, morala učiti i američki znakovni jezik. Poduka je trajala punih devet mjeseci i premda je glumica u to vrijeme snimala seriju 75 sati tjedno, njena predanost učenju znakovnog jezika urodila je plodom. Važne poruke prenesene su na izvornom jeziku, što je publici omogućilo iskrenije poistovjećivanje s protagonistima filma, a nerijetko i povlačenje paralele između filmske i vlastite obitelji.
Redateljica Heder se također potrudila naučiti osnove američkog znakovnog jezika. Premda su prevoditelji bili stalno dostupni na setu, željela je izravno komunicirati s gluhim glumcima, tvrdivši kasnije da je upravo zahvaljujući tom iskustvu otkrila pravo značenje riječi komunikacija.
Redateljica je cijelo vrijeme surađivala s poznavateljima kulture Gluhih, kako bi u filmu taj segment bio što vjerodostojniji. Dobar primjer za to su detalji nekih scena, poput prikaza većeg retrovizora u unutrašnjosti automobila, koji gluhe osobe preferiraju zbog boljeg pregleda prometa, dok istovremeno mogu znakovati s osobama koje se voze na stražnjem sjedalu.
Osvježavajuć je redateljičin pristup karakterizaciji gluhih likova. Umjesto uobičajene stereotipne klopke sažaljevanja i melodrame u koju mnogi redatelji prilikom prikaza gluhih osoba upadnu, ona protagoniste ostavlja snažnima, samopouzdanima i ponosnima. Gluhoća u ovom filmu nije nedostatak, već ono što obitelj spaja i čini jačom.
Film je nominiran za Oscar u tri kategorije te je pobijedio u svakoj od njih. Osim nagrade za najbolji film, najzapaženiji uspjeh svakako pripada najboljem sporednom glumcu. Titulu je ponio Troy Kotsur, ušavši time u povijest kao prvi gluhi muški glumac koji je nominiran za Oscar i koji ga je u konačnici i osvojio. Kotsur je gluh od rođenja, a glumu je pohađao na američkom sveučilištu Gallaudet.
Ovaj je glumac već ranije pomicao granice. Glumio je u Star Wars “The Mandalorian” i tom je prigodom osmislio fiktivni znakovni jezik kojim se koristilo nomadsko pleme s planeta Tatooine. U mnoštvu SF filmova i serija često se pojavljuju imaginarni govorni jezici, a 2019., zahvaljujući upravo Kotsuru, svoje mjesto u njima pronašao je i njihov znakovni ekvivalent. Isti jezik korišten je i 2021. u seriji “The book of Boba Fett”.
„CODA“ će ostati zapamćen i kao prvi film koji u sebi ima ukomponirane titlove, koji su stalno vidljivi na ekranu i ne mogu se izgasiti, što omogućuje ravnopravno uživanje u filmu i gluhim i čujućim osobama.
U nekim dijelovima filma, integrirani titlovi su namjerno izostavljeni, kako bi poruka bila snažnija, jer govorni jezik u određenim situacijama jednostavno ne bi bio dovoljno autentičan.
Možda najupečatljiviji dio filma je “tihi duet”, gdje publika ima priliku iskusiti kako se gluhe osobe osjećaju u svijetu tišine. Redateljica namjerno izostavlja zvuk i gledatelj može vidjeti što se događa, ali ne može ništa čuti. Na taj način “CODA” u trenutcima tišine govori najglasnije.
Može se stoga slobodno reći da je Heder uspjela u svom naumu da ispriča važnu priču, ostavljajući nadu kako je odškrinula vrata nekim novim pričama iz zajednice Gluhih.